Link: https://hanglberger-manfred.de/dialog-mit-dem-inneren-kind-kroatisch.htm  

HOME

Dijalog s „unutarnjim djetetom

 

 

Nekada je za naše duhovno stanje potrebno njegovati dijalog s “unutarnjim djetetom”, dakle dijalog između svoga sadšnjega JA I dječjega JA.

Taj dijalog je jako važan, ako smo u djetinjstvu imali neka iskustva iz kojih su proizišli osjećaji, koje smo onda potisnuli (npr. bolni gubitak, duboko razočaranje, tjelesna ili duševna povreda, udarci sudbine …)

 

 Ti zatomljeni osjećaji mogu u sadašnjosti naglo i nekontrolirano izbiti, te izazvati agresiju, osjećaj inferiornosti i depresije; osim toga ti osjećaji mogu jako opteretiti našu komunikaciju s drugima.

 

Dijalog s „unutranjim djetetomdovodi do razumijevanja osjećaja i reakcija, s kojima se do tada nismo mogli identificirati i koje smo doživljavali kao zbunjujuće i opterećujućedakle učimo to razumjeti i pripisati nekim zatomljenim ili zaboravljenim događajima iz svoga djetinjstva ili mladosti.

 

Ukoliko osjećamo neku tugu ili bijes iz prošlosti i razumijemo otkuda dolaze,  tada smo u mogućnosti dozvoliti osjećajima da djeluju i -  našu prošlost integrirati u našu sadašnju svijest. Kroz taj proces se naši osjećaji smiruju, ne izbijaju više nekontrolirano, a mi nalazimo mir s našom prošlošću, a samim time i mir u nama samima.

Kroz to možemo otkriti I pozitivne energije iz našeg djetinjstva i dati im prostora.

 

 

Kako dakle funkcionira taj dijalog s „unutarnjim djetetom“?

 

Udobno se smjestimo; sjednimo udobno I naslonimo se, te obje ruke stavimo na trbuh; jer tamo je emocionalno pohranjeno naše djetinjstvo

Dišimo opušteno i sačekajmo na novi udisaj. Sa svakim izdisajem tijelo postaje teže I opuštenije. Mišići u rukama i nogama i u cijelom tijelu se opuštaju.

 

Ruke na trbuhu simboliziraju zaštitu, i u tom prostoru pokušavamo doživjeti svoje dječje JA. Naše ruke pozivaju „unutarnje dijete“ u nama da se otvori i da se ohrabri biti tu i pokazati se. Obje ruke zrače suosjećanje, ljubav i poštivanje prema „unutarnjem djetetu“. 

 

Tada se obraćamo „unutarnjem djetetu“ kao nekoj osobi koja u nama živi, slijedećim riječima: 

 „Malena (maleni) (vlastito ime)

, smiješ biti tu u meni. Pokušavam u sebi osjetiti tebe i tvoje osjećaje“

Putiti vremenu da bi se osjetilo to „unutarnje dijete“, da bi se osjetili osjećaji kojesmo kao djeca potiskivali, ali koji su tu negdje u našem tijelu i u našoj podsvijesti.

 „Malena (maleni)(Ime), možeš iskazati svoje osjećaje u cijelom mom tijelu.

Osjećam s tobom, bilo da je to tuga ili strah, čežnja ili očaj, bijes ili krivnja….

Ako su to tvoje neisplakane suze, želim ih s tobom isplakati.

 

Suosjećam s tobom; potpuno sam s tobom povezan/a i dajem tvojim osjećajima prostora u svome tijelu – čak I ako me potpuno preplave.

Želim vidjeti što si sve žrtvovala i gdje si uzalud davala ljubav, što si sve doživjela  - usamljenost, očekivanja od strane roditelja, tugu, bol, očaj …. Neka moje tijelo posluži tvojim zatomljenim osjećajima, da izbiju na površinu.

Nakon nekog vremena:
„Malena (maleni) (Ime), pogledaj, ja sam sada odrasla žena (odrastao muškarac) I već sam puno postigla (postigao) u svom životu ….”

 (Ispričaj o svojoj naobrazbi, o poslovnoj karijeri, ev. o svojoj obitelji i brizi za djecu, o socijalnom angažmanu ….)

 „Sada se želim uvjeriti da ti je tu u meni dobro.

Stoga ću ubuduće češće biti s tobom u kontaktu i brinuti se o tvojim osjećajima.

I kao odrasla osoba ću te u sebi štititi i tješiti.

Zauvijek pripadaš meni. Prihvaćam te kao neodvojivi dio mog života.

I sada, pokušajmo živjeti zajedno , te zajednički i hrabro rješavati kako probleme, tako i lijepe stvari u životu“.

.“

 

Nakon nekog vremena ispružimo ruke i noge, osjetimo vlastito disanje, osjetimo mjesto na kojem sjedimo, kuglu zemaljsku na kojoj stoji kuća, osjetimo nebo i univerzum iznad sebe, ustanimo i osjetimo veličinu i čvrstinu vlastitoga tijela i podsjetimo se koji je danas datum i što još danas trebamo učiniti.

 

 

Kod kojih je problema važan dijalog s „unutarnjim djetetom

 

- ako smo u djetinjstvu izgubili jednog od roditelja ili neku nama važnu osobu

- ako smo u djetinjstvu često ostavljani sami sebi ili ako nismo bili viđeni

- ako smo kao djeca bili ponižavani, kažnjavani ili seksualno iskorištavani

- ako smo kao djeca patili zbog svađe među roditeljima ili ako je jedan od roditelja bio ovisnik

- ako smo jednome od roditelja uvijek željeli pomoći i pri tome žrtvovali svoje vlastito djetinjstvo

- ako smo stalno morali biti poslušni I pri tome ekstremno potiskivali svoje vlastite misli i volju

 

 

 „Dijalog s unutarnjim djetetom“ ne rješava sve naše psihičke probleme:


Npr. probleme, koji su nastali kroz sistemska opterećenja … tu je potrebna druga vrsta terapije

Što je to „sistemsko opterećenje”?

Radi se o opterećenjima koja su nam nametnuta preko naše duhovne povezanosti s našim precima, a prije svega s teškim sudbinama naših roditelja i praroditelja (rjeđe s ostalom rodbinom). Kroz ovu duhovnu povezanost možemo nesvjesno preuzeti zatomljene osjećaje svojih predaka. Budući te osjećaje ne možemo pripisati nekim događajima ili našoj osobnoj biografiji, ti se osjećaji manifestiraju kao vrlo zbunjujući I opterećujući.

 

 

K tome iz moje knjige „Rođenje moga JA“
Poglavlje  V.1.c)
O identifikaciji i suosjećanjul“:

 

„Da bi sebe oslobodili od takvih duhovnih opterećenja, potrebno se naučiti razlikovati od roditelja, odnosno osoba s kojima smo se nesvjesno duhovno  identificirali. To nam može uspjeti kroz različite metode spoznavanja samog sebe na tjelesnom I duhovnom nivou, kao npr. autogeni trening i sl., a također i razmatrajući život onih, s kojima smo se identificirali.  Ta identifikacija može npr. značiti, da se pozabavimo njihovom životnom pričom, saznamo sve o njihovom djetinjstvu, mladosti, zdravstvenim, društvenim i ekonomskim uvjetima u kojima su živjeli. Ali nisu samo dovoljni ti vanjski faktori, nego i osjaćaji, koji su te situacije u to vrijeme pratili.

 

Svjesno suosjećanje s tom osobom razbija identifikaciju s istom i stvara razliku između TI  i JA, te sprječava nesvjesnu ili svjesnu potrebu da za njega (nju) nadoknadimo ili riješimo neiživljeni život ili neriješene životne konflikte.

Ali rođenju svoga JA ne vodi samo razlikovanje od svojih predaka. Druga, fundamentalna pretpostavka za to jest, osobi s kojom smo se identificirali – dozvoliti pripadnost: svijetu, familijarnom sistemu, sebi samome, dakle poštivati je u samom njenom postojanju. To se događa, ukoliko toj osobi damo u nama samima dovoljno prostora, ali ne u vidu prezira ili zaborava, također ne u vidu nadmoći nad mojim osjećajima i mojom voljom.“

 

Daljnji uzroci u odlomku  III.7.:
„Dječja duša je utočište zatomljenih osjećaja svojih roditelja“

 

Prevela: Paula Marcinko

Link: https://hanglberger-manfred.de/dialog-mit-dem-inneren-kind-kroatisch.htm

 

 

Više tekstova na hrvatskom jeziku >>>

Veza za dijeljenje: https://hanglberger-manfred.de/inneres-kind-dialog.htm

HOME