LINK:
https://hanglberger-manfred.de/seele-des-kindes-kroatisch.htm |
DJETETOVA DUŠA Iz perspektive obiteljske terapije Od Manfreda Hanglbergera
1. Dijete ima već prije rođenja udio u majčinom tjelesnom i duševnom životu: ono osjeća u majčinoj utrobi sva njena tjelesna i duševna raspoloženja: kucanje srca, strah, napetost, opuštenost, tugu, ljutnju, stres, želje ....
2. Dijete
nije u stanju prije- i kratko vrijeme nakon rođenja razlikovati
između su-osjećanja i vlatitih osjećaja. Ono je duhovno
sjedinjeno s majkom. Stoga mogu majčini osjećaji moćnije
djelovati u dječjoj duši, nego njegovi vlastiti. Dakle, dječja duša
je u velikoj mjeri obuzeta majčinim osjećajima. 3. Dijete
je dio majčine i očeve duše. Tjelesna veza između oca i majke
stvara jedan zajednički duhovni prostor, koji dijete doživljava
kao svoj vlastiti. I stoga dijete može duhovne doživljaje obaju
roditelja doživljavati kao svoje vlastite. 4. Dijete
najsnažnije doživljava duhovne energije, koje roditelji potiskuju, gutaju, ne
izražavaju, ne prihvaćaju ili ih ne mogu podnijeti. Isti su pohranjeni u
tjelesno-duhovnom pamćenju i tamo žive. Duša djeteta tako
postaje utočište njihovih zatomljenih osjećaja: - zatomljenih događaja
i osjećaja iz aktualne životne situacije - zatomljenih
događaja i osjećaja iz prošlosti (npr. iz njihovog djetinjstva) 5. Malo
dijete živi u velikoj mjeri nesvjesno u toj tjelesno-duhovnoj percepciji, pri
čemu kao jedinka jako osjetljivo reagira na odnos među roditeljima. 6. Dijete
tako predstavlja najosjetljiviji dio roditeljske duše, ono se ne može
kontrolirati, niti svoje tijelo podrediti volji: kroz dijete može roditeljski
neiživljeni duhovni život izbiti na površinu; dijete postaje „duhovnom
rodnicom“ za zatomljene i zaboravljene duhovne doživljaje roditelja. 7. Duša
(unutarnji svijet misli i osjećaja) želi doći na svijet; unutarnji
svijet želi se izraziti u vanjskom svijetu; duhovno-duševno želi poprimiti
materijalni oblik; 8. Kad se
dijete rodi, traje još dugo, dok se njegova duša ne rodi. (1)
Smjeti pripadati, biti prihvaćen (ali ne kao vlasništvo) (2)
biti prihvaćen: prvo izvana, kasnije sve više duhovno (kroz
zanimanje i susjećanje) (3)
smjeti se razlikovati, smjeti biti drugačiji (također u odnosu
na roditelje), smjeti biti originalan (4)
Smjeti se pokazati: izraziti svoje osjećaje, želje i misli. (5)
biti poštivan u svojoj originalnosti i svojoj različitosti
(osjećati se ugodno i prihvaćeno od roditelja); moći poštivati
roditelje 9. Dijete
doživljava svijet i ljude ekstremno subjektivno: To znači, da
sve događaje doživljava osobno (od premoći do prepuštanja): - čime sam
doprinijela da su se roditelji rastavili - čime sam
doprinijela, da mama ima tako malo vremena za mene Dijete dobiva
teški osjećaj inferiornosti i bijesa kad ih roditelji zapostavljaju, kad
se rastavljaju, kad jedan od roditelja umre, kad ga se duhovno ili tjelesno
zloupotrebljava, kad ........ 10. Pored
osjećaja inferiornosti i bijesa, u teškim slučajevima i duhovnim
opterećenjima mogu također nastati: strah, nepovjerenje prema sebi
samome i prema drugima, blokada u djelovanju, blokada u odlučivanju,
hiperaktivnost, sram, pretjerano prilagođavanje, osjećaj inferiornosti
... jer dijete ne može prepoznati uzroke za svoje duševne boli i za sve što
misli da je prouzročilo vlastitim djelovanjem. 11.
Dijete je vrlo osjetljivo na nepravdu, izopćavanje ili ponižavanje kroz
roditeljske misli ili ponašanje , ali i za zaboravljene i izopćene
osobe, koje pripadaju obitelji. 12.
Dijete vjeruje u poštenje, povjerenje, razumijevanje i respekt među
članovima obitelji. (ono preuzima na sebe eventualnu mržnju roditelja u
odnosu na neku drugu osobu) 13. Dijete
vjeruje roditeljima: Ponižavanje
djeteta od strane roditelja utječe na samoponižavanje kod samog djeteta: „Od tebe nikad ništa“
– takve izjave djeluju kao kletva. Nesvjesna ljubav djeteta prema roditeljima
djeluje po principu: vi ste u pravu! Posljedice tih izreka
mogu kod djeteta kasnije uzrokovati: neuspjeh, razne blokade,
samokažnjavanje, osjećaj manje vrijednosti. 14. Dijete UVIJEK
voli svoje roditelje, do krajnje požrtvovnosti. Problematično
ponašanje je često nesvjestan pokušaj djeteta da roditelje navede na put
ozdravljenja Što je više
neriješenih duhovnih problema u roditeljima, to je veća opasnost da se
dijete „odrekne“ rađanja svoga vlastioga JA, a u cilju da „pomogne“
roditeljima. 15. Dijete nosi u
sebi mustru partnerskog odnosa među roditeljima: Partnerstvo
(smjeti biti original za sebe, biti poštivan) ili vladavina (pametovanje,
ponižavanje, posjedovanje) Moguće
posljedice: nastanak ovisnosti kod djeteta zbog slijepe ljubavi prema
poniženom roditelju. Kod slučaja ovisnosti se treba obratiti pozornost
na nesvjesnu ljubav i solidarnost s poniženim roditeljem. 16. Neobično
ponašanje kod djece je često simptom za otkrivanje nečeg važnog: Npr. Da jednom od
roditelja još nije uspjelo prihvatiti svoju životnu priču. Ili kada
jedan od roditelja još nije uspio oprostiti se od nekog bližnjeg tko je
preminuo, niti je prihvatio njegov odlazak. 17. Djeca trebaju
još kao bebe učiti razlikovati „unutarnje dijete“ od roditelja Roditelji su
često u opasnosti da svoje duhovne rane iz svog djetinjstva reflektiraju
na svoje novorođeno diete, pri čemu zamjenjuju vlastito djetinjstvo
s novorođenim djetetom, te pri tom ne respektiraju njegovu originalnost
i različitost. 18. Dijete dolazi
u jedan svijet, koji procjenjuje ili djelomično i zabranjuje pokazivanje
osjećaja: Tako djeca
upadaju u duhovno-bezizlazna stanja, gdje vjeruju da se moraju skrivati;
počinju sebe sami odbacivati, doživljavaju unutarnju podvojenost. Ali: svi
osjećaji su „organi naše duše“; oni sadrže razne poruke i energije, i
žele biti ozbiljno shvaćeni i prihvaćeni. 19. Dijete dolazi
u jedan svijet, u kojem je preopterećeno i u kojem će biti
povrijeđeno: Obrada
djetinjstva od strane kasnije odrasle osobe je prirodna duhovna
„zadaća“. 20. Dijete
obožava svoje roditelje. Ali „perfektne“ roditelje ne podnosi. Od roditelja se traži
iskrenost i samokritika, realistično gledanje na vlastite svijetle- i
tamne strane: duhovno zreo čovjek ima zdrav odnos prema svojoj vlastitoj
gluposti i spreman je uvijek iznova učiti nešto novo. 21. Dijete želi
tjelesno i duhovno biti prihvaćeno i od majke i od oca, želi doživjeti
da se oboje zanimaju za njega i za sve što se oko njega događa. 22. Djeca pate
kad se baka ili djed svojim savjetima miješaju u obiteljske odnose, ili kad
majka npr. Više komunicira s vlastitim roditeljima, nego sa svojim suprugom.
Kada djeca svojim vlastitim roditeljima u pravo vrijeme uspiju kazati NE,
tada njihovo dijete može razviti zdravu „duhovnu kožu“ 23. Svako dijete
želi postati original, ali nikako zamjena za neko drugo dijete, niti flaster
utjehe za duhovne rane svojih roditelja, a niti zamjena za nešto, što mama
ili tata nisu imali u svom djetinjstvu ili nisu uspjeli sami ostvariti. Prevela: Paula Marcinko LINK:
https://hanglberger-manfred.de/seele-des-kindes-kroatisch.htm |
Veza za dijeljenje: https://hanglberger-manfred.de/seele-k.htm
|