Veza za dijeljenje: https://hanglberger-manfred.de/kr-helfer-rollen.htm

HOME

Iscjeljujuće vježbe za duševne rane iz djetinjstva

Najčešće duševne rane mogu nastati kroz iskustva iz djetinjstva i mladosti , a kroz roditelje.

Shodno tome se govori o tri različita uzroka tih duševnih rana, koje uvjetuju tri različita obreda iscjeljenja

Tri različita uzroka duševnih rana:

1. Jer smo od roditelja dobili premalo pažnje, premalo blizine i brige: neutažena duševna glad)

Obred iscjeljenja:
Prihvatiti život od svojih roditelja i odreći se propuštenog >>>

2. Jer smo od roditelja bili povrijeđeni, poniženi i kažnjavani
(Nezdrava blizina: nepoštivanje granica : duševne rane)

Obred iscjeljenja:
Prihvatiti život od svojih roditelja i naučiti se zaštititi >>>

3. Jer smo od strane roditelja ugurani u neprimjerenu ulogu „pomoćnika“ ili ako smo tom ulogom bili preopterećeni
(Pretjerana blizina: Gubitak djetinjstva i faze odrastanja: prerano odrastanje

Obred iscjeljenja:
Prihvatiti život od svojih roditelja i odreći se uloge „pomoćnika“ (vidi dole)

Neki ljudi ne pate od samo jedng od navedenih uzroka duševne boli, nego čak od dva ili sva tri uzroka. Shodno tome se trebaju prilagoditi i obredi iscjeljenja, ili se kombinirati ili se sprovoditi jedan za drugim.

Kako Indijanci vide problem i kako se s njime nose:
„Jedan Indijanski iscjeljitelj ….“ Za nas je to kao zakon prirode:… roditelji posiju duševnu ranu: To je rana, koja meni kao kćeri ili sinu služi za iscjeljenje. Moja je životna zadaća,tu ranu izliječiti .
Pri tome se ne traže krivci ili se nekome predbacuje da je zakazao. Traži se odgovornost za vlastiti život. Mentalitetu žrtve tu više nema mjesta.
 … „Čime možemo utjecati na to da ne budemo više žrtve, nego da sami preuzmemo odgovornost za svoj život?“
Izvor: Linda Jarosch, „Volim ženu, koja jesam“; Str. 109)

„Prihvatiti život od svojih roditelja i odreći se uloge „pomoćnika“

Obred iscjeljenja: povući „ruke čežnje“ i vježbati se odricanja:

Kada smo dobili premalo pažnje, brige i pravičnosti

Slijedeći „obred odricanja“ sastoji se od šest elemenata:

1.   Prihvaćanje života od svojih roditelja

2.   Opraštanje od neprikladne uloge pomagača

3.   Prihvaćanje života od „majke prirode“
(za vjernike je Bog izvor života)

4.   Povezanost s velikom životnom zajednicom u prirodi

5.   Otkrivanje i prihvaćanje vlastite originalnosti

6.   Odgovornost naspram velike zajednice u prirodi
Pronaći sebe i svoje mjesto u svijetu

Ako je moguće, postavimo svoju stolicu tako da su leđa okrenuta velikom prozoru, kroz kojega je moguć pogled u prirodu.

Ispred te stolice postavimo još dvije stolice, na kojima fiktivno sjede naši roditelji, nama okrenuti.

Dok sjedimo na svojoj stolici, možemo odrediti odgovorajuću udaljenost prema stolicama roditelja. Tko želi, može na stolicu od roditelja staviti neki simbol ili fotografiju, da bi se lakše doživjela njihova prisutnost i olakšao kontakt.
Ukoliko je ponašanje roditelja bilo dosta različito jedno od drugoga, potrebno je ovaj obred napraviti odvojeno za majku i odvojeno za oca. Katkada je dovoljno napraviti ovaj obred samo za roditelja, kojega smo doživjeli problematičnim.

1. Prihvaćanje života od svojih roditelja

Sjedeći na svojoj stolici otvorenih dlanova prema našim roditeljima, prihvaćamo od njih  život i sve drugo, što smo kao neophodno, lijepo i vrijedno od njih primili:

„Dragi roditelji (dragi oče, draga majko), vi ste mi dali život, bez vas i vašeg odnosa ne bi me bilo.

Prihvaćam od vas  svoje tijelo i svoj život svjesno kao jednu cjelinu!

I sve što ste mi dali u vrijeme moga djetinjstva i mladosti: hranu i odjeću, stan, svu pažnju duhovne i materijalne naravi … sve što ste mi dali i što mi je bilo potrebno da odrastem i postanem samostalna, svjesno prihvaćam od vas..

2. Opraštanje od neprikladne uloge pomagača

U neprikladnu ulogu pomagača možemo biti uvučeni od strane roditelja (ili samo od jednog roditelja), ali i dijete samo od sebe može osjećati potrebitost jednog ili oboje roditelja i samostalno se angažirati kao pomagač.

Najveći problemi, koji pri tom nastaju:

1. U ulozi pomagača dijete žrtvuje cijelo svoje djetinjstvo i adolescenciju, koje kasnije nesvjesno pokušava nadoknaditi

2. Ovaj povratak u djetinjasto I adolescentno ponašanje, te iz toga nastala očekivanja u odnosu na partnera i druge ljude, uzrokuje neugodne sukobe u tim odnosima

3. Dodatno se mogu pojaviti i osjećaj manje vrijednosti i strah od neuspjeha

4. Također je moguća i suprotnost: nastanak arogantnog preuveličavanja samoga sebe i preziranje svijeta oko sebe (arogantni ljudi u pravilu ne prihvaćaju nikakvu terapiju)

5. U aktivnoj ulozi pomagača roditeljima lako se upada u dodatnu ulogu roditelja svojim roditeljima, koje se tada doživljava kao potrebitu djecu. Pri tom je velika vjerojatnost da se roditelje počinje prezirati. Iako mislimo da volimo i cijenimo svoje roditelje, nesvjesno ih preziremo. Taj se prezir kasnije može prenijeti na sve ljude oko nas, a posebice na naše pretpostavljene, političare itd.

Pozitivno: Ovakve osobe redovito uviđaju slabe točke kod ostalih ljudi i organizacija, samim time su dobri u inovacijama i poboljšanjima svake vrste.

Negativno: ovakve osobe šire nezadovoljstvo oko sebe i svojim prigovaranjem unesrećuju sebe i sve oko sebe.

1. Pošto roditelji na neki način žive dalje u nama, to nesvjesno preziranje roditelja dovodi do vlastite nesigurnosti i nezadovoljstva samim sobom.

2. Ljudi s ovakvim iskustvima iz djetinjstva mogu jako varirati između odgovornog i razboritog ponašanja s jedne strane, te površnog mladenačkog ponašanja s druge strane (faza recidiva u djetinjstvo)

3. Takvi ljudi si obično izaberu psihički slično strukturiranog partnera, te razvijaju odnos  „ljuljačke“ – ekstremne izmjene dominacije i potrebitosti..

Mnogi ljudi ne mogu prepoznati problem iz svoga djetinjstva, jer se sjećaju da su kao djeca bili duhovno jaki i da su pomažući mogli dosta dati od sebe. Međutim, neki se sjećaju da su kao djeca bili preopterećeni i koliko su patili s roditeljem koji pati.

Terapijski pristup:

Gledam u pravcu roditelja (stolice) i razmišljam što im nedostaje ili im je nedostajalo i od čega su patili, te što ih je npr. u djetinjstvu povrijedilo, bolno razočaralo ili ih opteretilo.

A onda osjećam kako sam pokušavao/la pomoći jednom od roditelja I suosjećati s njim. I kako sam se u djetinjstvu I mladosti odrekao/la faze prkosa da ih ne bi učinio/la nesigurnim I bio/la im na teret.

Možda sam zato bio/la jednostavno, veselo i poslušno dijete – izbjegavajući svaki konflikt I napetost s roditeljima?

Terapijska komunikacija:

Dragi roditelji, Nemam odgovornost brinuti se za vašu duhovnu dobrobit: za to morate pomoći jedno drugome ili, ako ne, potražiti pomoć drugih odraslih osoba. Ja nisam vaš terapeut ili dušebrižnik i stoga se ne stavljam iznad vas roditelja, nego vas poštivam kao više od sebe, koji su mi poklonili život. Ja sam vaše dijete, prihvaćam od vas svoj život i poštivam vas kao Božje posrednike (ili posrednike prirode) za moje postojanje. Ono što ste mi dali, prenosim dalje i koristim za dobrobit sviju.

"Prenošenje", a ne "povratak", duhovni je zakon u odnosu roditelja i djece.

Stoga prestajem s brigom o vašoj duhovnoj dobrobiti i tu zadaću prepuštam vama.

Ukoliko me zamolite za pomoć u nečemu, što više niste sami u mogućnosti napraviti, rado ću vam pomoći.

Kad moji roditelji postanu potrebiti u starosti, imam zadatak kao njihovo dijete brinuti se o njihovoj izvanjskoj dobrobiti na pravi način, ali ne i za njihov životni smisao..

Jednako kao što roditelji ne smiju utjecati na životni smisao svojoj djeci, isto tako ni djeca nisu odgovorna za životni smisao svojih roditelja. – čak ni tada, kada oni to očekuju. To bi bilo nepoštivanje originalnosti, a time i dostojanstva drugoga , odnosno potpora odbijanju preuzimanja odgovarajuće odgovornosti za sebe.

Za bol mog žrtvovanog djetinjstva i adolescencije, odraditi ću utješni "dijalog s unutarnjim djetetom" kako bih napredovao/la na putu otkrivanja vlastitog bića: >>>

U slučaju solidarnosti s jednim roditeljem protiv drugog roditelja

Posebna, ali česta pomoćna uloga je solidarnost djeteta s jednim roditeljem protiv drugog roditelja.. Roditelj kojem je potrebna podrška je slabiji roditelj koji se ne može suprotstaviti dominaciji drugog roditelja. Partnerstvo ovih roditelja stoga karakterizira snažan jaz. U većini slučajeva dominantnog roditelja obezvrjeđuje i prezire slabiji roditelj i dijete koje je solidarno sa slabijim roditeljem.

Posebna zadaća u ovoj konstelaciji je prihvaćanje vlastitog života od obezvrijeđenog roditelja i prestanak potporne solidarnosti s potrebitim roditeljem protiv onog dominantnog. Ponekad postoji dodatni problem da slabiji roditelj reagira krajnje ogorčeno i povrijeđeno ako prihvatite svoj život (kao odraslog djeteta) od dominantnog, obezvrijeđenog roditelja i signalizirate poštovanje prema njemu. U takvim okolnostima neki ne uspijevaju odustati od svoje uloge pomagača u obliku jednostrane solidarnosti sa slabijim roditeljem.

3. Prihvaćanje života od „majke prirode“
(za vjernike je Bog izvor života)

4. Povezanost s velikom životnom zajednicom u prirodi

Tada okrećemo svoju stolicu prema prozoru i gledamo vani u prirodu.  Ukoliko prozor ne nudi pogled u prirodu, zamislimo si prelijepu prirodu tamo vani. Kasnije možemo potražiti jedno mjesto u prirodi i ponoviti ovaj dio obreda još jednom na orvorenom.

Ja nisam samo dijete svojih roditelja. Velika Majka Priroda je stvorila cijeli svaj život, hrani ga i daje mu zrak za disanje.

Osjećam se povezano s velikom životnom zajednicom Majke Zemlje.

Moguća formulacija za religiozne ljude:

Ja nisam samo dijete svojih roditelja. Ja sam željeno dijete Izvora Života zvanog Bog.

Bog gleda na meine s ljubavlju i nježnošću. Od Njega sam sveobuhvatno I bezuvjetno prihvaćena.

On me prihvaća u potpunosti, moje JA, i poklanja mi svijest o vlastitoj časti i pravu na postojanje – neovisno o viđenju i osudama drugih ljudi, neovisno i o tome, što značim svojim roditeljima.

Bog mi je kroz veoma dugi razvoj univerzuma i života na ovoj zemlji omogućio postojanje, bivstvo.

Kroz Majku Zemlju , koja je dala cijeli život u punini, On mi je poklonio MOJ život.

Stoga se osjećam povezano s velikom životnom zajednicom na ovoj Zemlji. Jas am dijete Božje I dijete Majke Zemlje i smijem se duhovno i duševno razvijati I na svaki način odrasti: da bi neovisno i odgovorno organizirala svoj život – sjedinjena s velikom životnom zajednicom.

5. Otkrivanje i prihvaćanje vlastite originalnosti

Ja sam dijete Majke Zemlje i svjesna sam svoje originalnosti i posebnosti.

Ja sam čudo prirode: niti jedan čovjek me ne poznaje potpuno.

Cijeli život radim na tome, da sebe što bolje upoznam i razumijem,  da prepoznam i razvijem svoje tjelesne, duhovne i duševne snage i mogućnosti.

U svojoj originalnosti se smijem razlikovati od drugih ljudi, također i od svojih roditelja.

I stoga nije potrebno da me moji roditelji uvijek razumiju.

Razlog moga postojanja i moje blagostanje ne ovise o razmišljanju i odlukama mojih roditelja.

Ali tako ni ja ne trebam uvijek razumjeti svoje roditelje – unatoč tome, ja ih poštivam kao svoj izvor života, koji od njih prihvaćam, a njima poklanjam mjesto u svom srcu.

6. Odgovornost naspram velike zajednice u prirodi
Pronaći sebe i svoje mjesto u svijetu

Dragi roditelji, vi ste iza mene, kroz vas sam došla na svijet. Ono što sam od vas dobila smije se dalje prenositi na moj brak, na moju obitelj, na druge ljude i na dobro i blaagoslov velike životne zajednice na Zemlji – s ljudima, životinjama, biljkama, prirodnim elementima ....

Želim naći (ili sam već našla) svoje mjesto u ovoj velikoj životnoj zajednici na Zemlji; i želim razviti svoju originalnost i služiti životu na ovoj Zemlji.

Zatvaram oči, dišem duboko i osjećam svoju povezanost s velikom životnom zajednicom na Zemlji. Rastežem ruke i noge i ustajem.

Manfred hanglberger (www.hanglberger-manfred.de)

Prevela: Paula Marcinko

Veza za dijeljenje: https://hanglberger-manfred.de/kr-helfer-rollen.htm

Više tekstova na hrvatskom jeziku >>>

HOME